Energetska tranzicija EU: PNIEC i Fit for 55 prekretnice koje oblikuju 2030.

Hrvatska je u svibnju 2026. predala Europskoj komisiji revidiranu verziju Integriranog nacionalnog energetsko-klimatskog plana (NECP, mađarski PNIEC u Italiji), s ažuriranim ciljevima do 2030. u skladu s paketom EU Fit for 55. Novi plan predviđa smanjenje emisija stakleničkih plinova u sektorima koji nisu obuhvaćeni sustavom ETS za 16,7 posto u odnosu na 2005., te udio obnovljivih izvora u bruto finalnoj potrošnji od 42,5 posto.

Za naftni i plinski sektor, ključne prekretnice su zahtjevne. Udio biogoriva i obnovljivih sintetičkih goriva (RFNBO) u prometu mora doseći 5,5 posto do 2030., a unutar toga zeleni vodik i derivati moraju činiti najmanje 1 posto. Za hrvatske rafinerije to znači obvezno postupno uvođenje suproizvodnje, što je INA u travnju 2026. najavila kroz projekt HVO (hidrirano biljno ulje) vrijedan 130 milijuna eura u Rijeci.

Mehanizam graničnog ugljičnog usklađivanja (CBAM) ulazi u puni operativni režim od 1. siječnja 2026., što znači plaćanje certifikata za uvoz željeza, čelika, cementa, aluminija, gnojiva, vodika i električne energije. Iako naftni derivati nisu izravno obuhvaćeni, neizravan utjecaj je značajan: uvoz rafinerijskih proizvoda iz Indije i Bliskog istoka mogao bi postati skuplji u kasnijim fazama proširenja CBAM-a, što favorizira domaće INA-ine derivate.

Sustav ETS2 za zgrade i cestovni promet startat će s primjenom 2027., uz cjenovni koridor od 45 eura po toni CO2. Procjene Hrvatskog instituta za javne financije pokazuju da bi to moglo dodati 11-14 centi po litri benzina i dizela, čime se ukupna cijena Eurosupera 95 može približiti razini od 1,80 eura po litri. Vlada planira djelomično ublažavanje kroz Socijalni klimatski fond, iz kojeg Hrvatska očekuje 470 milijuna eura do 2032.

LNG terminal Krk i Janaf u novom planu dobivaju ulogu "prelazne infrastrukture". Plin ostaje legitimno gorivo do 2040., ali se predviđa postupna integracija s vodikovom infrastrukturom. Operatori plinskih cjevovoda Plinacro i HEP istražuju mogućnosti miješanja do 20 posto vodika u postojeće mreže, što bi otvorilo put domaćoj proizvodnji niskougljičnih goriva.

U području električne energije, ciljevi su još ambiciozniji. Hrvatska planira do 2030. instalirati 1,8 GW solarnih elektrana i 1,3 GW vjetroelektrana, dvostruko više od trenutnih kapaciteta. To zahtijeva ulaganje od oko 4,2 milijarde eura, od čega bi 1,5 milijardi trebalo doći iz Modernizacijskog fonda EU-a, a ostatak iz privatnih izvora i Europske investicijske banke.

Industrijska dekarbonizacija ostaje najveći izazov. Petrokemija Kutina, rafinerija INA-e u Sisku, Plomin termoelektrana i cementare na Jadranu zajedno emitiraju oko 3,8 milijuna tona CO2 godišnje. Bez konkretnih projekata hvatanja ugljika (CCS), električne dekarbonizacije ili prelaska na vodik, Hrvatska neće moći ispuniti ETS ciljeve. Stoga je u Nacionalni plan oporavka uključeno 220 milijuna eura izrijekom za industrijsku tranziciju, što je tek polazna točka u procesu koji će obilježiti cijelo desetljeće do 2030. godine.