Permski bazen u SAD-u: rekordna proizvodnja unatoč padu broja bušaćih postrojenja
Američki Permski bazen postiže rekordnih 6,8 milijuna bpd uz najmanji broj bušaćih postrojenja u tri godine, mijenjajući globalnu ravnotežu i pritiskajući INA-ine uvozne troškove.
Permski bazen u Teksasu i Novom Meksiku postavio je u svibnju 2026. novi rekord proizvodnje od 6,82 milijuna barela nafte dnevno, prema podacima Američke uprave za energetske informacije (EIA). Iznenađujuće, taj je rezultat postignut uz samo 281 aktivno bušaće postrojenje, što je najmanji broj od 2021. godine i 18 posto manje nego prošle godine.
Razlog se krije u dramatičnom rastu produktivnosti po bušotini. Nove generacije horizontalnih bušotina dosežu lateralne duljine od 4.500 metara, gotovo dvostruko više nego prije pet godina, dok napredne tehnike višefaznog frakturiranja omogućuju početne proizvodne stope od preko 1.500 bpd po bušotini. Kompanije poput ExxonMobila, koja je preuzimanjem Pioneer Natural Resourcesa postala dominantan igrač, prijavljuju smanjenje troškova razvoja na ispod 35 dolara po barelu.
Za europsko, a time i hrvatsko tržište, taj porast američke ponude djeluje kao protuteža OPEC+ rezovima. INA, koja u svojoj nabavnoj košarici sve više oslanja na sortu WTI Midland i azerbajdžansku Azeri Light, mogla bi iskoristiti povoljnije cijene u drugoj polovici 2026., posebice kroz terminal Omišalj i mogućnost dopreme do rafinerije u Rijeci.
Janaf u svojim strateškim planovima naglašava upravo ovu fleksibilnost: jadranski naftovod tijekom 2025. transportirao je oko 13 milijuna tona nafte godišnje, a američki barel sve češće završava u srednjoeuropskim rafinerijama Slovnafta i MOL-a kao zamjena za ruski Urals. Direktor Janafa Stjepan Adanić istaknuo je da bi povećana američka ponuda mogla podržati cilj punog iskorištavanja kapaciteta od 34 milijuna tona godišnje.
Ipak, analitičari upozoravaju na geološka ograničenja. Studija Sveučilišta u Teksasu pokazuje da bi vrhunac proizvodnje Permskog bazena mogao biti dosegnut između 2027. i 2029., nakon čega slijedi prirodno opadanje. Najproduktivnije zone u podrugu Midland i Delaware sve su intenzivnije iskorištavane, a kvaliteta novih lokacija postupno opada, što bi moglo prisiliti operatere na povratak masovnijem bušenju.
Cijene WTI-ja kreću se oko 79 dolara po barelu, a razlika prema Brentu suzila se na 4,80 dolara, najmanje u 18 mjeseci. To smanjuje konkurentnost izvoza američke nafte u Europu, ali otvara prostor azijskim kupcima, posebice indijskim rafinerijama Reliance i Indian Oil, koje konkuriraju europskim rafinerima.
Za Hrvatsku, dugoročna implikacija je jasna: diversifikacija opskrbnih ruta postaje strateški imperativ. Ulaganje od oko 100 milijuna eura u modernizaciju Janafa, sufinancirano sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, izravno odgovara na novu globalnu kartu naftnih tokova u kojoj Sjedinjene Američke Države postaju glavni marginalni dobavljač.
